BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA

I

Noć se već uveliko uvukla u kuće.

Kazaljka na satu otkucavala je deset sati.

''Još jedan sat u nizu'', čulo se u sobi. ''Odoše... Jedan za drugim, sati pusti'', prekinu se tišina u sobi.

To je jedan čovjek, koji nije mogao da nađe svoga mira u noćoj tišini, na glas razmišljao.

Već noćima nije mogao oka da sklopi, razmišljajući o sutrašnjem datumu. O datumu, koi je ostao duboko urezan u njegovim sjećanjima, kao kada gorštak svojom sjekirom ureže sjećanje u panj. I dokle gođ taj panj bude trajao, taj urez trajaće s' njim.

Tako i taj čovjek svoj rez ima, svoj usijek.

A, Boro... Boro mu je ime...

Septembar je mjesec bio... Dok se rana jesen nazirala na pragu rodnoga sela, on je neđe na prostranstvima Lunjevače, sa svojim najboljim drugom, u rovu dijelio, i dobro i zlo...

Gledao je prema vrhovima Lunjevače, a sanjao svoju Kozaru...

Divio se mirisu planinske trave, osjećao svoje rodne livade...

Slušao pjesmu lunjevačkih gorštaka, čuo ojkaču svojih Kozarčana...

Toliko se bio udubio u spokoju ove čudnovate planine, da nije ni čuo da ga drug doziva.

''Šta je sa tobom baja? Ođe si, a k'o i da n'jesi... Zovem te već dobrije' pet minuta!''

''Jesi l' dobar?'', zapita ga drug, brat jegov kojeg nije imao.

''Ma evo me, bajane moj!'' ''Dade se ja u neko razmišljanje'', reče to i blago se osmijehnu.

''Nemoj ti razmišljati, mlade ti neđelje!'', poče ga baja zafrkavati. ''Znadeš da vavje' neki belaj nastane kada razmišljaš...''

''Ajme meni, ti se naš'o da mi predavanje držiš!'', kroz osmijeh reče čovjek. ''Ma, ko ti je vazda leđa čuv'o, ako ja n'jesam...''I krenu pošalica...

Spominjaše sve, svoje mladalačke zgode i nezgode, prvo pijanstvo, ko je prvi curi poljubac ukrao, prve momačke kavge,...

U to zlo vrijeme, u to nevrijeme rata, dva bezbrižna mladića, ni slutili nisu, da je Krajina izdata, da se većina vojske već povlačila prema sjevernim dijelovima Krajine, prema Petrovcu i Ključu, i dalje, prema Prijedoru i Banja Luci...

Da su u toj planini, u rovu bili ostaviti sami sebi, i sudnjemu danu... Nisu znali! Nisu!

''Je l' ona baja, neko iđe prema nama?'', upita bajan.

''Boga mi, iđe! Vataj se puške, majčin sine, oklen znamo je l' naš il' je njini?'', odgovari Boro.

Bio je to naš vojnik, vidjelo se po uniformi kada je prišao bliže.

''Stoj druže!'', viknu Boro kada se vojnik približio. ''Kak'e tebe vile gone, đe goniš?''...

''Pa zar vi ne znate?! Bjež'te ljudi, dok je još glava na ramenu!, viknu vojnik znatno uznemiren.

''Krajina je prodata!'', ''Eno, sva vojska se povlači prema Grmeču i Manjači!'', reče vojnik.

''Kren'o i ja prema Krupoj, da vamiliju skupim, pa đe nas Bog zaustavi...''. ''Ovo, na dobro izać' neće...'', reče to i ubrzanim korakom produži dalje.

''Šta zbori ovaj?'', reče bajan u čudu. ''Kako, Krajina pala, prodata...''.

''Pa ođe kraj nas, ni muva proći ne mere!''

''Da ovaj nije lud? Da nije pijan? Da mu rakija nije um poremetila?'', u čudu je sam sebi pitanja postavljao, i duboko gledao u Boru, k'o da Boro sve odgovore zna.

Al' ni Boro odgovora nije imao. I on je, u nevjerici gledao svoga bajana.

''Sačekaćemo bajane, javiće nam naši, ako je povlačenje u pitanju...'', reče Boro. ''Ne sekiraj se ti meni ništa, pa ko ti vavje leđa čuva, ako ja ne...'', probaše Boro da prebaci na šalu, a, u glavi su mu još uvijek odzvanjale riječi vojnika koji je hitao svome kraju.

Prošlo je nekih sat vremena, kad odjednom, nedaleko od njih, poče granatiranje.

Skočiše, i Boro i bajan. Pogledaše se... Nijedan riječi da progovori.

''Šta je ovo Boro, jesu li to njini linjju probili...'', upita bajan.

''Sve mi liči da jesu.'', odgovori Boro. ''Šta ćemo?'' ''Da skoknemo do one udole, tamo ima naših, možda oni znadu više.''

''Ajmo, pobro moj.'', začu se bajan. ''Ovo na dobro ne miriše...'' ''Možda je onaj vojnik bio u pravu''...

I krenuše do udole, još uvijek ne vjerujući, da je moguće da je Krajina pala...

----------