POD STARIM HRASTOM

Sjedio sam, pod krošnjom staroga hrasta

Dok je sunce, zadnje zrake, pružalo kroz oblake

Gledao u daljinu, Unu plavu, kako mirno teče

E, da mi je 'vako stalno, u predveče

Odmarati dušu, na svojoj ponosnoj đedovini

I uživati u mirisu pokošene trave

Slušati cvrkut, raspjevanih malih 'tića

Sjećati se djetinjstva, nestašluka sokolića

Pa, kada mi se, moje milo, veselo nasmije

A, ja, joj rukom prođem kroz kosu

I, spustim, svoju glavu na njeno krilo

Ništa mi na svijetu, nije, k'o to milo

Dok nas Šarov, razigran, čudno promatra

A, mi, se nasmijemo, njegovoj bezbrižnoj igri

Povjetarac, poruku mi prenese majinu

To samo znade, onaj, koji ima Krajinu

I, koji sve to čuva, duboko u duši svojoj

Đe niko, na svijetu ovome, to iščupati ne može

Oj Krajino moja, l'jepoto, k'o iz bajke

U tebi je, k'o u zagrljaju, mile majke