II

Tišinu u sobi remetila je samo jedna mala kazaljka, koja, kao da je neđe žurila.

Društvo joj je pravio Boro, svojim, ponekad i naglas izrečenim razmišljanjima.

Palio je cigaru i tonuo sve dublje u svoja sjećanja.

U ne tako davno prošlost... U ranu jesen... U Krajinu...

Već je sumrak počeo da prekriva bijeli dan kada su stigli do udole.

Zatekli su samo nekoliko vojnika, sumornih lica... Na svakom se od njih moglo vidjeti razočarenje... Ogromno razočarenje... Najveće!

Bili su to naši seljaci, gorštaci, koji su navikli na težak život i borbu.

Priš'o im je Boro i svojim gromoglasnim glasom rekao: ''Zdravo ljudi! Pomaže Bog!''

''Zdravo!'', oglasiše se ljudi uglas. ''Bog ti pomog'o!''

''Šta se ljudi ovo dešava?'', upita Boro, ''Sretosmo jednoga Krupljanina, koji nam reče da samo izdati, da su nam Kajinu prodali...''

''Gore u strani...'', poče Boro da objašnjava i rukom da pokazuje na pravac kojeg su došli bajan i on,

''...i granatiranje poče, izgleda da su njini naše linije probili, a našije' nema niđe...''

''Ne miriše ovo na dobro nikako!

''Nami je još jutros stigla naredba da se moramo povući...'', oglasi se jedan brko.

''Eno, i glavnina našije' se već povukla prema Petrovcu i Ključu, a vi ako 'oćete možete sa nama, doklen vam paše...''

''A, narod?'' ''Šta je sa narodom'', oglasi se bajan. ''Nećemo ga valjda prepustiti dušmanima, na milost i nemilost...''

''Narod se već povlači ispred vojske, a i vojnici što su sa ovije' terena, otišli su po svoje vamilije...''

''Pa, kako to da preko noći sve pa'ne, pa n'jesmo ni metka pošteno opalili, a predajemo im naša ognjišta k'o da misirače predajemo, a, ne đedovinu...'', upita ijope' bajan.

''A, šta da ti velim sinko...'', oglasi se brko. Bio je to čovjek, po izgledu, već u kasnim pedesetim godinama.

''Neka je glava na ramenu živa, i da su nam djeca i vamilije žive i zdrave, a, za ostalo...'' ''...pitaj der ove ozgo, ove naše glavonje, šta to od nas učinješe.''

Boro je sjedio sa strane, na jednom kamenu. Zamišljen... Nije znao šta da kaže više. Svakave su mu se misli po glavi vrzmale.

Nije mogao da vjeruje da je sve ovo istina. Nije mogao da prihvati to nikako. ...nije ni želio da prihvati!

''Šta ćemo Boro?'', prekide ga bajan u tom njegovom razmišljanju.

''Ne znam! Ne znam, bajane moj...'', odgovori Boro.

''N'jesam pametan šta da radimo. Narediše nam da se povlačimo. Đe? Šta? Kako? Kuda''

''Pa mi n'jesmo ni znali da je povlačenje u pitanju... Kol'ko je tek našije' drugova i saboraca koji i ne znaju da je povlačenje počelo...'', poče Boro sve ljuće da govori...

Obojica su sjedila i ništa više nisu govorila. A, šta se više i imalo kazati. Ostavljeni od glavešina, od političara...

Oni, vrijedni i pošteni ljudi, seljaci, gorštaci... Koji nikada nikome zla mislili nisu, svakoga k'o brata rođena dočekivali. Životu se radovali...

A, sad ovdje ostavljeni, k'o i da nisu ljudi.

''Ljudi, mi treba da krenemo! Naredba nam je tak'a!'', reče im brko prilazeći. ''Morete sa nami, ima mjesta...''

''Do vraga i naredba!'', osu Boro. ''Doklen ćemo mi seljaci, k'o blago da slušamo... ...i da slušamo!''

Bajan ga je netremice gledao.

''Ajmo bajane, nema nam druge...''

''Da makar i mi stignemo da naše vamilije obiđemo... Da vidimo, šta ćemo i kako ćemo...'', reče Boro.

Povorka se pripremala za polazak prema Grmeču.

----------