NEKOME

Zorom ranom, kada se sunce stidljivo pokazuje

Očima te tražim, a, u duši mojoj te vidim

Riječima ti sve to, opisati ne mogu

A, znam da znaš koliko mislim na tebe

Najmilija ti si, mila, mome velikom srcu

I ne samo mome srcu, nego čitavom mome biću

Opisati ti ne mogu, kakva radost mojim venama teče

Djevojko, l'jepotice, ženo, života moga

Mila moja, u Krajini nam je najl'jepše bilo

Ijope' ćemo da prolazimo nama znanim stazama

Radosti našoj, neće biti ni početak kraja

Osjećaćemo se k'o nekad, k'o u središtu zemaljskog raja

Sedamnaest je broj na koji se vavje' moramo nasmijati

Lanac riječi, tamo će poteći, u onom našem malom kutku

A, veličinu srca naših, osjetiće i Grmeč, i Kozara, i Manjača

Vidjeće nas i l'jepotice krajiške, i Una, i Sana

Akropolu zajedničke sreće, imaćemo mi,svakoga dana