TREN' ZAVIČAJNI

U sutonu sunca, kada dan mijenja svoje boje

Promatram zavičaj, đe sam rođen

Sve se nekako umiri, tišina nastane

K'o da vrijeme, pred tom l'jepotom, zastane

Ne čuje se pjev razigranih 'tica

Ni igre, gustih krošnja drveća

I povjetarac zastane, što sa okolnih planina piri

Promatra i on, sunce, đe se sa Grmečom miri

A, ja... Ja ležim, i u krilu moje drage, glavu naslonim

Promatram njen osmijeh, i oči najl'jepše

Poljubac joj, sa toplinom srca svog, poklonim

Želim samo da je ljubim, zagrlim, i ništa više

To je tren', kada se osjećamo, k'o da smo sami

K'o da nikoga nema, na vascijeli ovaj svijet

Proće suton, znam, i naćemo se u mjesečevoj tami

Ali, naše sunce i u noći sija, naše ljubavi to je cvijet

O, sunce moje milo, zavičajno

Dvoje te ljudi, uvijek na spavanje ispraća

Toplina nas tvoja grije, k'o crveno vino

I sve ti se, snovima naših duša, zorom ranom vraća