KOZARA


Na zapadu, naše srpske Krajine mile 

Iznad mednih polja, obasutih jutarnjom rosom

Sestra je naša, mjesto našla, Kozara joj je ime

A, Kozarčani, đeca njena, uzimaju je za prezime 

Koliko je samo ispratila, ustanaka i buna

Vavje' prkosna, vavje' ponosna

Kad' bi nam, samo, prozborit' znala

Mnogo bi nam događaja, predočila i dala 

Kozarčani ponosni, mnogo su golgota prošli

Ratove mnoge preturili, preko svojih glava

Ognjištima svojim, srcem i pjesmom došli

Oj, Kozaro planino, neka ti je, vječna slava 

Probali su mnogi, da te porobe, i dušu da ti ubiju

Jesu! Probali su! Al', gadno su se opekli

Kozara se nikada, pokoriti nije dala

Nedaju ju je njena, potkozarska sela mala 

U tvome zagrljaju, i velika pravoslavna duša spava

Jedanaest je puta, rušili do temelja, i palili

Manastir je to naš, sveta srpska Moštanica

Kozarčani je, ijope', s' ljubavlju podizali i slavili 

Nek' odjeknu, krajiške pjesme stare

A, tamburice, nek' glasno zajecaju

Kozarčani braća, svuda se poznaju

I po pjevanju, i po ratovanju