III

Noć... Tišina... I jedan čovjek u njoj.

Sam sa svojim mislima.

Ni otkucaji kazaljke zidnoga sata nisu ga mogli poremetiti.

Iako su se već nazirali prvi znaci nadolazeće zore, ni oni nisu mogli omesti Boru, da i dalje svojim mislima putuje po Krajini.

Nepregledna kolona vozila kretala se podno Klekovače put Oštrelja.

Činilo se izdaleka da je ta kolona jedna velika i bekrajna staza tuge... Krajine i njene djece, sokolova njenih.

Boro i bajan sjedili su jedan kraj drugog i dijeli cigaru k'o komad kruva.

''Još zeru pa stižemo na Oštrelj'', prekide tišinu bajan, ''Kakva li je to prije rata bila zračna banja i skijalište... Ma, pravi mali raj!''

''Znadem, bajane moj...'', odgovori Boro. ''Puni smo prirodnih ljepota, a, da toga n'jesmo ni svjesni...''

''Ne zna se đe je l'jepše, je l' to ođe na Oštrelju, na Šatoru, Grmeču, Manjači... ...il' na našoj Kozari...'', dade se Boro u opisivanje krajiških ljepota.

''A, tek rijeke naše...'', nadoveza se bajan, ''I to su pravi mali biseri...''

''Proklet bio i rat, i onaj koji nam ga nametnu...'', ote se bajanu.

Boro ga je samo njemo pogledao. Ništa nije rekao. Dijelili su isto mišljenje.

''Eno ga Petrovac u dolini...'', pokaza Boro rukom. ''I Grmeč u svoj svojoj veličini!''

Bajan je samo potvrdno klimao glavom.

''Jesam li ti ja, bajane, kaziva kako su tvoj i moj đed zajedno šarali Grmečom za vrijeme zimske ofanzive?''

''Taman prebrodili ofanzivu na Kozari, sačuvali živu glavu, dođoše na Grmeč, kad 'no ista pjesma...''

''K'o, ti i ja sade, buraz...'', reče bajan potapšavši Boru po ramenu. ''Sve mi je to đed pokojni kaziva...''

''Momci, evo nas, stižemo u Petrovac!'', javi se onaj brko sa kojim su bili u udoli.

''Ne znam doklen vi iđete, al' mi moramo u Sanu, pa na Manjaču.''

''Mi ćemo prema Novom!'', odgovori Boro. ''Kuda će te vi, preko Ključa il' kroz Grmeč na Lušci Palanku?''

''Kroz Grmeč druže!'', potvdi Boro.

''E, ondak nas ostavite u Palanci, pa ćemo mi preko Japre, svojima...'', reče Boro.

''Ako ne nađemo svoju brigadu, javićemo se našima u Novi, pa ćemo viđeti đe će nas bacati...''.

''Važi Boro, nema nam druge...'', odobravao je bajan.

Prolazila je kolona Krajišnika kroz Petrovac.

Polako se kretala prema Smoljani i Krnjoj Jeli... Preko Baraka probijala se kroz gustu grmečku šumu prema Korčanici.

Da! Prema poznatoj i junačkoj Korčanici, đe su oba đeda ovih gordih mladića, ratovali i boravili za vrijeme prošlog rata.

Odzvaljala je samo huka motora grmečkim stranama i uvalama, a šuma ni glasa da pusti.

...k'o da je i ona predosjećala da se nešto sprema.

''Još malo, i stižemo u Lušci Palanku...'', oglasi se brko.

''Evo je, bajane, Lušci Palanka!'', javi se Boro. ''Ovo je nekada sa našom Knežicom bila najveća pijaca...''

''Knežica pod Kozarom, Lušci Palanka pod Grmečom...''

''Jeste Boro! I sam sam dolazio 'vamo...'', odgovori bajan.

''Pa, mili moji momci, sretno vam bilo!'', pozdravi ih brko.

''Hvala rode!'', odgovoriše obojica, u isto vrijeme.

''I vama sretno bilo, ljudi!'', reče Boro. ''Valjda će sve na dobro izać'!'', nadoveza se bajan.

''Nadajmo se da 'oće, momci... Čuvajte se!'' ''I vi se čuvajte! Te svako dobro!'', otpozdravljala su dva nerazdvojna druga.

Krenuli su poznatim putevima prema Novom. Prolazili su poznata sela, zaseoke i staze.

Pratili tok Japre, sve do Sane. Tu odlučiše da će se prvo javiti svojima u Novi.

Stigli su u Novi, u predvečerje. Javili se svojima. I čekali raspored.

Svratiše i u jednu od novljanskih kafana. Bila je puna vojske, koja je, kao i oni stigla sa raznih strana.

Sjeli su i po piće dva popili.

'''oćemo li do sela bajane?'', upita Boro.

'''oćemo Boro brate, samo da čujemo đe će nas rasporediti'', odgovori bajan.

I nisu dugo čekali. Stigla je vijest, da se ide prema Sanskom Mostu.

''Ajmo Boro do sela! Sade znademo đe ćemo!'', reče bajan.

''Ajmo, bajane moj! Ko zna, kade ćemo ijope' do sela...'', odgovori Boro zamišljena pogleda.

Dok su riječi ojkače parale nebo, dva su druga krenula prema rodnoj Kozari.

----------