IV

Osvanulo je jutro na osunčanim obroncima Kozare.

Čuo se cvkut razigranih 'tica... Šum šume, žubor potoka...

Pomislio bi čovjek, k'o i da nije rat kleti, da svuda mir vlada.

Boro je sjedio ispred kuće i sa ocem ispijao jutarnju kavicu.

''Da ponesem rakije? 'oćemo li po jednu sine, da nazdraviš sa ćaćom...'', upita otac.

'''oćemo ćaća, kako da ne nazdravim s' tobom'', odgovori Boro. ''Sjedi, ja ću donijeti, ko je kome ođe otac, ti meni il' ja tebi...'', reče i blago se osmijehnu.

Ispijali su otac i Boro po rakijicu, pričali o svemu i svačemu.

Oca je interesovalo, kakvo je stanje na liniji, viđa li koga iz sela. A, Boru...

Boru je interesovalo šta ima novo u selu, čuje li šta o njegovim drugovima, da li je sa familijom sve u redu...

Mati je počela da postavlja sto, da svi zajedno doručkuju, k'o nekada... Psovala je rakiju, smješkajući se, sina gladila svojim izmučenim seljačkim rukama.

''Je l' se čuvaš sine tamo?'', pitala je zabrinuta mati. ''Imaš li štogođ pojesti, n'jesi li majci gladan?'' ''Đe budeš, u planinama...'' ''Ajme majci tvojoj, je l' ti zima...''

''Da majka spremi priglavaka da poneseš, da se pri ruci nađu...'' ''Sad će majka'', i krenu da donese priglavke.

''Sjedi majo!'', reče Boro. ''Sjedi ođe sa nami...'' ''Sve je u redu, nemoj da se sekiraš ništa...'', reče to, ustade i poljubi je u čelo.

Gledao je Boru svoju mater. Gledao je tu ženu, izmučenu od seljačkog, gorštačkog života.

Planina ju je očvrsnula, kožu naborala, al' u njedrima se nalazila ona meka i dobra duša, kojoj ni planinska zima nije ništa mogla.

Gledao je Boro svoje roditelje. Gledao je svoje ognjište rodno. Gledao je, i očima i dušom...

Promatrajući svoju đedovinu, pogleda i prema šumi. Upravo sa te strane nailazio je bajan. Njegov bajan i drug nerazdvojni.

Mahao mu je bajan, k'o nekada kada su momci bili, pa se na igranke spremali.

Nasmiješi se i Boro. Te povika: ''Pa đe si ti bajane moj...'' ''Ajd' da po jednu popijemo!''

Prilazeći, odgovori bajan: ''Valja se! Što jes', jes', rakija se nikada ne odbija, a, đe još od moga baje...''

Sjedili su još neko vrijeme. Razgovarali. ...al' bližilo se vrijeme polaska.

''Bajane moj, 'oćemo li... Vrijeme je!''

''Vrijeme je bajane moj.'', rekavši to, pogleda prema vrhovima Kozare. ...koja je k'o zna koji put tužno svoju djecu ispraćala.

Pozdravivši se sa svojim roditeljima, okači Boru svoju pušku na rame, nakrivi kapu i pridruži se bajanu, koji ga je čekao kraj kapije.

Zagrlivši bajana, okrenuše se obojica, mahnuše rukama i zapjevaši ojkaču, krenuše stazama djetinjstva...

''Čuvaj ih Gospode Bože!'', reče otac, dok su mu se dvije suze kotrljale niz lice.

Majka ništa nije mogla od tuge da da prozbori, ko da joj knedla u grlu stajala, dok je suza suzu stizala.

Samo je tiho u sebi ponavljla: ''Sačuvaj ih Gospode mili, neka se živi i zdravi kući vrate...''

Stigavši u Novi Grad, zatekli su grad pun vojnika koji su odlazili na svoja odredišta.

''Mi ćemo ijope' pod Grmeč'', reče bajan. ''Pod Grmeč, pobro moj!'', odgovori bajan.

Orila se ojkača gradom, kod parka se i kolo kozaračko razvilo. Igrali su i pjevali! ...i sinovi i očevi!

Pronosila se pjesma u ovom kraju uvijek... Na vjenčanjima, krštenjima, slavama, pa i pred krvave bitke.

Takvi su Krajišnici... Sa pjesmom se rađaju, sa pjesmom žive, sa pjesmom i umiru...

----------