KRAJIŠKOM JUNAKU

Plače, nebo sivo, jeca za Grmečom

Gleda, đe su sade, đeca njegova

Stoji sam, sa najvećom nevoljom

Pusta su sela, niđe se ne čuju prela

I, vila sa Grmeča, obilazi kuće prazne

Sa sjetom se sjeća, gorštaka i drvosječa

Pjesme đevojačke, čule su se na sve strane

Kako li je tek bilo, kad neđelja mlada osvane

Petrovac, u kotlini tužno drijema

I nad Ključem, nevrijeme se sprema

Krupa tužno, sa Sanskim Mostom, sjeća se na dane,

Nema više te radosti, na obalama Une i Sane

Grmeč naš ponosni, krajiški div mili

U samoći, broji, dane za danima

Kozari seji, javlja, da se ništa promijenilo nije

Željan Krajišnika, i starije' običaja

Đeco moja, đe gođ da se u svijetu nalazite

Sa ponosom, o rodnom kraju zborite

Pronosite ime, grmečko, krajiško

Selima svojim, svuda se ponosite

To, Grmeč gordi reče, i pogleda prema nebu

Evo, iđe još jedno, ko zna koje, veče

Kozaro moja, ponosita drugo, kraj mene se udubi

Lakše mi je sejo, s' tobom, kleta me samoća ubi