V

Već je zora uveliko na prozor pokucala, dok je Boro i dalje sam sa svojim mislima sjedio.

Bila je to borba ogorčenosti, vjere, ljutnje... Da li je bilo i praštanja. Razmišljao je Boro.

Šta i kako dalje? Vjera nas naša pravoslavna uči praštanju. Svi smo mi ljudi...

''Jesmo li?!'', pitao je sebe glasno, a pogled mu je stao na ikoni njegove krsne slave.

Lomio se Boro sa pitanjima, na koje je sebi trebao da da odgovor.

''Praštanje... Da! Al' zaborav... Nikada!'' ''Dosta smo mi zaboravljali! I previše!''

Kretala se kolona Krajišnika prema Sani i sanskim varošicama. Kretala su braća Kozarčani svoj braći Grmečlijama.

Kao i u istoriji, toliko put do sad, braća su uvijek jedna drugoj u pomoć dolazila.

Grmilo je, i na Grmeču, i u Podgrmeču. Al' nije to bila grmljavina... To su braća Grmečlije pravile odstupnicu svojim porodicama...

...djeci, ženama, roditeljima.

Vidjela se na licima vojnika, ljutnja i srdžba... Zar opet treba da srpska nejač strada? Dokle više? Dokle?

I Boro je bio među tim vojnicima, zajedno sa svojim bajanom.

''Ijope' se cesta petrovačka ponavlja... Ijope' po narodu, po sirotinji, po nejači... Ijope'!'', izusti Boro.

Bajan ga je samo pogledao. Ništa nije morao da kaže. Njegov pogled je sve govorio. Razumio je svoga druga nerazdvojnog.

Stigavši u Sanu, bili su raspoređeni svaki na svojim položajima. Vladala je neizvjesnost.

Sa jedne strane Srbi Krajišnici, a sa druge strane srpski vjekovni dušmani, koje su Srbi čak i braćom zvali!

I ostala svjetska klika koja se dosad u više navrata otvoreno stavljala na stranu ubicama srpske nejači.

Narod krajiških sela spašavao je živu glavu. Stezalo se Bori srce gledajući svoje sunarodnjake kako se pate u ovom vihoru rata.

Stezlo mu se oko duše, a ma srce kao da mu je tažak kamen pritiskao. Rastao je u njemu bijes.

''Vamo udarite, protuve jedne! A, ne na goloruki narod'', odjeknule se Borine riječi šumom.

''Slušajte šta vam moj baja veli... Vamo! Vamo udarajte!'', nadoda bajan.

Čuli su se grlati glasovi ovih vojnika, djece i očeva istih ovakvih paćenika koji su svoje gole živote spašavali...

Razvila se borba. Čula se pucnjava svuda uokolo. Gorio je Grmeč!

Gorila su srpska sela Krajine... Promatrajući Krajinu krvavu u tom času, i vili krajiškoj srce bi se raspuklo od tuge...

Djeca njena borila su se hrabro. Duh predaka, tinjao je kao velika vatra u njihovim grudima.

Polagali su svoje živote na braniku otadžbine, a da nisu nu znali da ih je vrh te iste otadžbine, ostavio...

''Al' su navrli baja, a...'', začuo se bajan.

''Navrli, Boga mi, navrli...'' ''Al' i mi se nedamo, je l' tako bajane moj''.

''Tako je baja, ođe proći neće! Dok sam ja živ, nedam ni metra!''

''Samo ti glavu čuvaj, a ja ću ti leđa čuvati buraz, k'o vavje' dosad... Je l' dogovoreno?'', upita sa zabrinutim smješkom Boro.

''Ma, dok mi ti Boro, leđa čuvaš, more ih još stotinu da navali ođe...'', odgovara bajan.

Začu se prasak nedaleko od Bore i bajana. Od dima se ništa vidjelo nije. Muk i tišina, rekao bi čovjek.

Ali, nisu to bili muk i tišina, već od praska Boro zagluvi. Gledao je prema polođaju gdje se bajan nalazio. Nije ga vidio.

''Bajane!'' O, bajane!'', vikao je Boro. ''Javi se, bajane moj!''

Bajan se nije javljao. Nema odgovora. Bajan je ležao smrtno ranjen na svom položaju.

Boro je krenuo prema bajanu. Prilazeći njegovom položaju odjeknu još jedan prasak. Pade i Boro pored bajana.

Iako malo ošamućen, uspio je prići bajanu. Uzalud je Boro grlio i podizao svog druga. Nije progovorio.

Niz Borino lice krenule su dvije ogromne suze. ''Bajane moj, brate mili...'', grlio je Boro bajana i glasno jecao.''...brate mili!''

''A, ja sam ti trebao čuvati leđa, bajane moj... K'o i toliko puta do sad...''

Pronijela se vijest, povlačenje! Sanski Most je pao! Sana je pala! Grmeč je pao!

Ova je vijest teško pogodila sve vojnike na liniji. ''Kako pao?'', vikali su jedni ''Izdaja braćo!'', vikali su drugi...

Boro je i dalje grlio bajana i jecao nad njegovim beživotnim tijelom.

''E, ako se moramo povući, tebe bajane neću ostaviti ovim bezdušnim zvijerima...'', reče Boro.

''Makar i sam pogin'o ođe, nedam te brate moj!''

Prebacio je Boro bajana preko svojih leđa. Prolazio je šumoma i livadama.

Rizikujući i svoj život, nije dao da tijelo njegovog bajana ostane na Grmeču, da mu grob ostane neobilježen.

Nosio ga je Boro sve do obronaka njihove Kozare. ...do njihovog rodnog sela.

Sahranio je Boro svoga druga nerazdvojnog, brata svoga... Svoga bajana.

Plakao je Boro... Plakalo je selo... Plakala je Kozara... Još se jedna svijeća mladosti ugasila...

Ustao je Boro i pogasio cigaru. Prišao je ikoni njegove krsne slave. Prekrstio se, Bogu pomolio i svijeću voštanicu u ruke uzeo.

Nagrnuo je jaknu i krenuo put seoskog groblja.

A, svijeću koju je ponio, namijenio je svome bajanu, drugu svome nerazdvojnom...

Svih ovih godina, nije dao da uspomena na najboljeg druga prekrije prašina zaborava.

I dok je živ, to se desiti neće...

----- --- -----