DOLINIĆA BRDA

Ima jedno mjesto, u brdima, poviše rijeke Une

Selo to je malo, desetak kuća u njega je stalo

Korijeni su moji pobro, tamo od davnina

Poznate staze, šume i livade, to je moja đedovina

Naseliše ga ljudi gordi, gorštaci iz Like

Običaje, nošnju, pjesmu, sa sobom ponesoše

Dođoše u zla vremena, zbog nove životne prilike

Al' svoje porijeklo, nikada pobro, ne zaboraviše

Pređoše goru Plješevicu, tri gorska napaćena vuka

Sa tromeđe Bunića, Debelog Brda i Korenice

Prateći l'jepotu, prel'jepe vode Une i Štrbačkoga buka

Dođoše u tvoje krilo toplo, Oj Krajino l'jepotice

Živješe moji preci, od polja, Une i guste šume

Po njima, u Krajini ljutoj, nastadoše i Dolinića Brda

Dade Bog sreće, pa se kuće đecom počeše da pune

Godinama, ojkača se čula: ''Oj sokole, sa kamena tvrda''

Dođe rat kleti, pokuca na domaćinska vrata

Sve zbog našeg imena, i svete vjere pravoslavne

Ugasi dušman živote, od pranđeda pa do seke i brata

Dok je potomaka živije', nedamo da sve u zaborav pa'ne

Nešto je ognjišta, tada, preživjelo zulum kleti

Ponosno ime Dolinića, opstalo je, ugasilo se rode nije

Na Đurđevdan se, i danas svijeća pali, a ognjište okadi i sveti

Đe gođ da smo u svijetu, u to ime nazdravimo i vino se popije