O KRAJIŠKOM ČOVJEKU

Neđe u bijelom svijetu, u dalekom gradu, jedan je čovjek sjedio sam...

Pored njega mali kofer, preko kofera kaput, a u ruci do pola izgorjela cigara.

Pogled njegov bio je dalek... Izgubljen i tugaljiv...

A oči natopljene, pune suza i gorčine.

Gledao je nepomičnim i zaleđenim pogledom u malu, sad već staru, požutjelu fotografiju.

Ništa nije zborio, a njegove misli putovale su neđe daleko... U zavičaj, u Krajinu... Na ognjište rodno.

Pred očima njegovim, igrale su uspomene, k'o žive slike njegove duše.

Vidio je đeda staroga đe pred kućom sjedi dok ga sunce jesenje obasjava...

Vidio je baku, đe uštipke sprema na šporetu starom...

Vidio je ćaću, đe drva cijepa više kuće...

Vidio je mati milu kako mu se smiješi i maše iz njine male bašte...

Vidio je... Vidio je... Eeeee, vidio je... ...ognjište najmilije.

Dok novu cigaru pali, i dim vijuga preko njegova namučena i izborana lica...

...sjeća se i tih godina ratnih, godina kletih, nepovratnih.

Kada se gusta magla dušmanskih lica obrušila na grmečku ljepoticu, bio je pred kućom...

...i vidio je narod. ...taj narod. ...svoj narod krajiški.

Do juče, nasmijan, raspjevan, vavje' za šalu spreman...

Danas... tumoran, ogorčen, pun srdžbe i tuge za onim što se tek spremalo.

Naroda koji je kretao prema Prijedoru, Banja Luci...

I on se obreo sa bakom starom i majkom koja ga je grlila...

Ćaća je neđe u rovu bio, sa svojim Krajišnicima...

...a đed stari nije ćeo da ide, da odlazi sa svoga ognjišta.

Sjeća se dobro kao dan, da mu je sa zida kuće dao ikonu njine krsne slave i kapu onu našu, kićanku.

Pomilovao ga po kosi, poljubio u čelo, zagrlio... I šapnuo mu.,

''Sine, blago đedovo, nikada ne zaboravi svoje... Šta si i ko si... I đe ti je zavičaj...''

Dok mu je to govorio, dve su mu se velike suze niz obraze slijevale.

Krenula je kolona, a đed stari, onako visok i stamen, mahao im je tužno i zabrinuto.

Nakon nekog vremena, našao ih je ćaća...

Neđe u njedrima Kozare... Kozare, koja je vavje' djecu svoju krajišku primala, grlila i krila...

Koliko je mogla, k'o i svaka majka da svom djetetu pruži i pomogne...

Njegovi su se snašli, podigoše i kuću novu, na obroncima Kozare blizu Novog Grada...

...tako da mogu, makar i pogledom, da na svome Grmeču budu.

A on se neđe po bijelom svijet nalazio... Nalazio i snalazio...

Krenuo je sade kući, da vidi svoje najmilije.

Đeda staroga, nije vidio nikada više od onoga dana kada je kretao sa kolonom.

Baka stara je nedugo nakon toga rastanka svisla od tuge za đedom i ognjištem.

Ćaća i mater... Drže se još... Al' i njih, sve više tuga za Grmečom mori.

I sada je taj čovjek, sam sa svojom požutjelom fotografijom, bio na putu prema zavičaju...

...prema ognjištu. ...prema đedovini. ...prema Krajini.

Ponio je i ikonu krsne slave i kapu kićanku, što mu đed u amanet ostavi.

I zakleo se, do groba svoga, da Krajine i đedovine, nikada se odreći neće...