ZIMA

Kraj šporeta sjedim stara

Na skemliji drvenoj, maloj

K'o da me pogled, očiju mojih vara

Kroz okna se nazire, b'jelina prava

Krajiška je to, naša zima

Brda plava i planine kad pobijele

Tišina nekakva, šumama tad zavlada

A sela mala, obasja mjesečina mlada

Dimnjaci se na ognjištima dime

Dok vukovi mrki, u gorama viju

Cjepanice cijele, na pola se dijele

Krajišnici ljuti, ljutu mučenicu piju

Komšija komšiju, posjećuje i obilazi

Riječ topla, riječ ljudska se čuje

Ojkača se još uvijek znade zapjevati

Zimo krajiška, vavje' ćemo te spominjati